Kako je to raditi kao pomoćnik u nastavi najbolje znaju zaposlenici našeg projekta „OSIgurajmo im JEdnaKost 4“. S čime se sve susreću, što su sve novo naučili o sebi i radu s djecom pročitajte u njihovim dirljivim osvrtima na proteklu školsku godinu.

 „Započela sam svoj put pomoćnice u nastavi 2016. godine kada okolnosti u mom životu nisu bile baš najsretnije. U početku mi se činilo kako je ovaj posao samo usputna stanica do nekog drugog, boljeg. Ipak, u potpunosti sam ostala iznenađena koliko me on ispunio, nadogradio i oblikovao. Od samih početaka rada na projektu osjećala sam se prihvaćeno i uvaženo. Radila sam prvo u redovnoj osnovnoj školi, a  zatim u Centru za odgoj i obrazovanje "Ivan Štark" gdje sam naučila puno kako privatno tako i poslovno. Okružena prekrasnim kolegama i kolegicama moram priznati da se osjećam povlašteno raditi s takvim ljudima i profesionalcima. Promijenio mi se pogled na djecu sa teškoćama u razvoju i još čitav niz predrasuda koje donose mediji. Naučila sam puno o strpljenju, upornosti, diskontinuitetu rada kao i prihvaćanju svakog djeteta s različitim poteškoćama ponaosob. Ovaj posao me je osnažio kao osobu i profesionalca za buduće dane mog rada sa djecom. Doista su razbijeni svi strahovi koji su postojali u radu, postali su motiv da tražim više u svemu što činim i radim. Zahvalna sam na ovoj prilici i svim novim vještinama ophođenja, rada i razvoja.“ -Mirta Torović, pomoćnica u nastavi

 

„Posao beskonačne kreativnosti...

Posao pomoćnika u nastavi radim četiri godine. Kada sam počinjala bio je to pravi izazov za mene. Bila sam uplašena jer nisam znala što me zapravo očekuje i hoću li moći ispuniti zadane ciljeve. Uvelike mi je pomogla edukacija koju sam morala pohađati . Teorijski dio, primjeri iz prakse i zadatci koje smo sami trebali odraditi počeli su mi otvarati jedna nova, posve nepoznata vrata. Nakon edukacije i samostalno sam počela istraživati i proučavati problematiku vezanu uz dijete kojem pomažem. Osim toga u sklopu projekta „Osigurajmo im jednakost“ svake godine imamo radionice koje su zanimljive zbog razmjene iskustva između sudionika projekta. Najteži je zapravo prvi susret s djetetom. Ne smijete biti prestrogi,ali naravno ni preblagi, a postaviti tu neku nevidljivu granicu iznimno je teško. Potrebno je jasno postaviti ciljeve koje samo dijete treba osmisliti i zajedno s njim stremiti ka ispunjenju istih. U tome uvelike pomaže kvalitetna i pravovremena komunikacija s učiteljima,roditeljima i stručnom službom škole.  Djetetu je jedino moguće pružiti kvalitetnu i učinkovitu pomoć samo ako se ono ne osjeća drugačije od drugih. Zbog toga je iznimno važna komunikacija s vršnjacima i integracija u njihovo društvo.U tom dijelu pomoćnik u nastavi je iznimno bitan jer djetetu daje nevidljive smjernice kako se približiti i komunicirati s vršnjacima. Tijekom ove četiri godine shvatila sam da dijete traži punu pozornost pomoćnika u nastavi cijelo vrijeme dok je on uz njega. Ukoliko pomoćnik radi istu aktivnost kao i učenik (pri prepisivanju s ploče ili rješavanju zadataka) dijete postaje učinkovitije. U njemu se javi natjecateljski duh, a dok traži grešku u zapisu pomoćnika u nastavi, indirektno još jednom pročita zapis i na taj način ponovi novo gradivo. Pod odmorom, naravno ima materijal za vršnjake,kojima prepričava što je opet krivo pomoćnica prepisala. Volim što iz sebe neprestalno moram izvlačiti nekakva nova rješenja na nekakve drugačije situacije. Posao pomoćnika u nastavi je posao beskonačne kreativnosti. U svakom trenutku morate biti spremni na izazov i imati pripremljen odgovor na njega. Nije jednostavno, ponekad je iscrpljujuće, no zadovoljstvo koje dobijete s pozitivnim razrješenjem neke situacije ili kada dođete do zajednički postavljenog cilja nemjerljivo je.“

-Nives Posavac, pomoćnica u nastavi

 

„Biti pomoćnik u nastavi, osobito u vrijeme kada sam počeo raditi kada je područje tek okvirno bilo definirano i kada ni učitelji nisu osjećali koja je uloga pomoćnika u nastavi (a pri tome još biti osoba muškog spola), bilo je osobito izazovno. Uz sve to, dijete s kojim sam radio imalo je višestruke poteškoće i išlo je u prvi razred, sjećam se da me ponajviše mučilo hoću li biti prihvaćen od strane djece. Na sreću, djeca su me brzo prihvatila, a iskustvo je polako dolazilo s radom. Učio sam kako od učitelja, tako i na vlastitim pogreškama. Rad s djecom može osobu bitno promijeniti, utjecati na načine na koje nismo ni razmišljali, a ponekad promjenu primijetimo tek s vremenskim odmakom. Na primjer prije nego sam počeo raditi kao pomoćnik u nastavi nisam bio „jutarnji tip osobe“ i bilo je potrebno dovoljno vremena da skupim svoje misli prije nego se razbudim. Međutim djeca traže pažnju kroz razgovor, igru ili na drugi način i to vrijeme za sebe postalo je svojevrsni luksuz. Ne dopuštaju preveliku usmjerenost na sebe, a opet nužnost posla je kontrolirati svoje osjećaje i postupke jer djeca iz njih mnogo uče kako reagirati i ponašati se u budućim situacijama. Svijetla točka posla pomoćnika u nastavi je svakako dinamičnost, svakog dana susrećem se s novom vrstom izazova: ako se i dogodi da se postupci u nastavi koje treba primjenjivati ponavljaju iz dana u dan, možeš biti siguran da će se dogoditi kakav izazov na razini na primjer međuvršnjačkih odnosa. Ako bih morao izdvojiti što ne volim, tada su to trenutci za opraštanje (i papirologija), ali oboje su nužnosti koje treba prihvatiti kao dio posla i čemu se treba jednostavno prilagoditi.“

-Marko Lastrić, pomoćnik u nastavi

 

„Posao koji volim raditi.

Radim već četiri godine kao pomoćnica u nastavi s djecom koja imaju teškoće u razvoju.  U svom radu trudim se uspostaviti prijateljski odnos s djetetom, korektan odnos s njegovim roditeljima i učiteljicama. Probleme u ponašanju djeteta rješavam suradnjom sa učiteljicom i, prema potrebi, s roditeljima. Jako je važno uspostaviti prisan kontakt u određenom trenutku. Prisan kontakt postižem potpunim, iskrenim razumijevanjem djetetovog problema. Jednaki pristup imam, kako u nastavi, tako i pod odmorom. Promatrajući dijete u svim situacijama, mogu njegovo ponašanje iskoristiti u određenom trenutku (tako sam ga  privolila na čitanje sastavka kad je čuo da će taj sastavak čuti njegova simpatija iz razreda).

U radu je važno razgovjetno i jasno objašnjavati nastavni sadržaj, koristiti igre asocijacija, usporedbe i sl.  Dijete treba zainteresirati za nastavne sadržaje, nastava je zanimljivija ako se provodi kroz igru, uz puno radosti i veselja. Važno je poticanje na samostalnost i davanje pohvala za svaki trud, uložen napor. Djecu treba svakodnevno poticati  na međusobnu suradnju, pomaganje, susretljivost, dobronamjernost i ostale moralne kvalitete. Oduševljena sam ovim načinom rada jer dajem svoj doprinos u procesu odgoja i obrazovanja djece i pomažem djeci kojoj je pomoć najpotrebnija.“

-Spomenka Vilupek, pomoćnica u nastavi

 

„U životu sam radio razne poslove, dok nisam slučajno naišao na natječaj za posao pomoćnika u nastavi djeci s posebnim potrebama na koji sam se prijavio jer mi je trebao novac. Moje iskustvo za taj posao je vezano uz COO „Ivan Štark“ i mislim da ne bi bilo toliko pozitivno da sam završio u nekoj drugoj školi. Kada sam prvi put ušao u školu, sve mi je bilo čudno, kao da sam ušao u drugi svijet. U početku sam posao shvaćao ozbiljno i odrađivao ga profesionalno, ali bez emocija. Međutim, kako je vrijeme prolazilo, polako sam počeo s ljubavlju raditi svoj posao jer kada pomognete nekome, pogotovo djeci, a oni vam uzvrate osmjehom ili zagrljajem, ne možete ostati ravnodušni. Po meni jedina mana posla pomoćnika u nastavi je što nije na neodređeno, puno radno vrijeme. Sve ostalo je za poželjeti: posao u školi; dvije smijene; vikendima, praznicima i blagdanima se ne radi; kada je zima, na grijanom smo; kada je vruće, upaljena je klima; besplatna užina; satnica je dobra i kao šećer na kraju tu su djeca koja vam svojim gestama i ponašanjem svakodnevno izmamljuju osmijeh na lice. Naravno da ima i loših dana, ali sve se lakše prebrodi kada znate da se dugotrajni trud i rad isplate, stoga bih ovaj posao toplo preporučio svakome.“


-Alen Elkazović, pomoćnik u nastavi